Ne uvedi nas u napast možemo pozitivno prevesti: kroz pasivnu, mističnu i nadnaravnu tamnu noć dovedi nas do duhovnih zaruka i uvedi nas u duhovno vjenčanje, najviši stupanj mistike na ovom svijetu. Je li pametno i je li moguće oprostiti onima koji su protiv nas nešto sagriješili, rovarili i još uvijek nešto protiv nas rade? Nije li to autodestruktivni čin? Nije li to davanje dodatnog oružja našim protivnicima i neprijateljima u ruke da po nama još više tuku? Nije li to mazohistički?
Za praštanje je ponajprije potrebno uvjeriti se da me moj progonitelj i oštetitelj ne može oštetiti iznad onoga što dopusti Gospodin. Naime, u Ivanovu evanđelju stoji da je Otac veći od svih i da nas nitko ne može istrgnuti iz Očeve ruke. A kako ni vrapčić ne pada s grane bez znanja Oca našega koji je na nebesima i kako smo važniji nego mnogo vrabaca, onda je potrebno najprije steći vjeru ili povjerenje da smo u ruci Božjoj i da Bog gospodari s našim životom, a ne neka slijepa sudbina ili horoskop ili zli ljudi i zli dusi. Kad se oslobodimo osjećaja ugroženosti onda možemo oprostiti jer znamo i vjerujemo da oprost ne predstavlja ugrozu našega moralnog ili materijalnog integriteta i to je prva pretpostavka kršćanskoga praštanja: Otac nebeski je veći od svih i nitko nas ne može istrgnuti iz ruke njegove; sve je u njegovoj vlasti i kontroli, a on neće dopustiti da budemo kušani iznad svojih sila.
Druga pretpostavka za oproštenje je tekst iz poslanice Filemonu: „Ako ti je [tvoj bližnji] u čemu skrivio ili ti je što dužan, to meni [Kristu Otkupitelju] upiši. Ja, [Spasitelj i Jaganjac Božji], potpisujem svojom rukom: ja ću platiti. Da ti ne reknem da mi i samoga sebe duguješ!“ Banci je svejedno vraća li kredit dužnik ili njegov jamac. Novac nema mirisa. Tako bi i nama trebalo biti svejedno tko će nam nadoknaditi štetu: Bog koji je jamac za svakog čovjeka kojega je otkupio svojom krvlju, ili naš dužnik, bližnji koji nas je oštetio! Dapače, ako čekamo od bližnjih da nam se ispričaju i poprave štetu te daju zadovoljštinu, možemo čekati do sudnjeg dana pa nećemo ništa dočekati, ili nam naši bližnji jednostavno nisu u stanju popraviti štetu koju su napravili. Naime, mi ljudi imamo sposobnost prouzročiti štete koje nadilaze naše sposobnosti da ih popravimo: možemo ubiti, ali ne možemo oživjeti niti uskrisiti nikoga. Možemo silovati, ali ne možemo popraviti moralnu štetu silovanoj osobi, možemo uništiti nečiji dobar glas ili položaj u društvu, ali ne možemo to uvijek i popraviti. Stoga, kad se već Bog nudi da nam nadoknadi popravak štete od strane naših bližnjih, prihvatimo objeručke. To nije nešto što bi on bio dužan napraviti jer veli tekst Filemonove poslanice: „Da ti ne reknem da mi i samoga sebe duguješ!“. To znači da mi Bogu uvijek više dugujemo nego što naši bližnji duguju nama i da kad bi Bog uzeo dug naših bližnjih na sebe da ga popravi, a kad bi na drugu stranu tezulje stavio naše grijehe i naše dugove prema njemu općenito, onda bismo uvijek mi bili više dužni Bogu nego on nama. I kad nam ne bi uzvratio, ne bi nam činio krivo. On ostaje uvijek slobodan, ali on nam želi dati zadovoljštinu i naknadu štete i čini to tako da mi to možemo prepoznati ako na jako dugi rok imamo otvorene i pozorne oči duha.