Uvod

Da bismo s teološke strane razumjeli vrijednost bule pape Pija II. upućene oštarskom svetištu glede oprosta koji se mogu zadobiti u tom svetištu, potrebno je obrazložiti oproste u svjetlu suvremenog učiteljstva Crkve i koncilske i pokoncilske teologije, ali i u svjetlu srednjovjekovne teologije i teoloških mišljenja koja su vladala u doba prije tridentinskog sabora, u vrijeme nastanka bule. Iz te analize proizaći će općenita vrijednost i značenje bule za ovo svetište i njegovu važnost kako u vrijeme nastanka bule, tako i danas.

Teologija oprosta u suvremenoj teologiji

Dokument pape Pavla VI. Indugentiarum doctrina

Prvoga siječnja 1967. godine papa Pavao VI. izdao je apostolsku konstituciju Indugentiarum doctrina koja se sastoji od dva dijela: uvodni i normativni. U uvodnom dijelu objašnjava se teologija grijeha i njegovih posljedica, te oproštenja vječne i vremenite kazne, objašnjava se nadnaravna povezanost ljudi prema Božjem naumu, navodi se ukratko povijest razvoja oprosta, opisuje se pojam «blago Crkve» i dolazi se do formalne definicije oprosta te do nekih teoloških razjašnjenja. U tom uvodnom povijesno-teološkom dijelu dokumenta nalazimo i neke pastoralne poticaje glede korištenja oprosta te prijelaz na normativni dio preko objašnjenja izvjesnih disciplinskih promjena uvedenih u Crkvenu praksu glede oprosta.

«Božanski je objavljen nauk da grijesi sa sobom nose kazne što ih zadaje Božja svetost i pravednost, a koje se moraju odraditi bilo na ovom svijetu bolima, bijedama i nesrećama ovoga života te iznad svega smrću, bilo na onom svijetu kroz plamen i muke, odnosno kroz pročišćujuće kazne… Te su kazne nametnute prema Božjoj pravednosti i milosrđu za pročišćenje duša, u obranu svetosti ćudorednog poretka te da bi ponovno uspostavile slavu Božju u njenom punom veličanstvu. Naime, svaki grijeh proizvodi poremećaj sveopćeg poretka kojega je Bog rasporedio u svojoj neizrecivoj mudrosti i beskrajnoj ljubavi, a proizvodi i uništenje neizmjernih dobara bilo u odnosu na samog grešnika, bilo u odnosu na ljudsku zajednicu. Grijeh je, zatim… ne samo prekršaj božanskog zakona nego i … prezir i nepriznavanje osobnog prijateljstva između Boga i čovjeka. …

Potrebno je, stoga, za puno oproštenje i popravak grijeha ne samo ponovno uspostaviti prijateljstvo s Bogom putem iskrenog obraćenja duha, te popraviti uvredu nanesenu njegovoj mudrosti i dobroti, nego i ponovno uspostaviti sva osobna i društvena dobra, kao i ona sveopćeg poretka, koja su bila umanjena ili uništena grijehom; a ta se ponovna uspostava ima ostvariti bilo voljnim popravkom kojeg neće biti bez kazne (muke), bilo prihvaćanjem kazni ustanovljenih pravednom i presvetom mudrošću Božjom po kojima u cijelom svijetu svijetle svetost i sjaj njegove slave. …

Da mogu ostati, i da u stvari često i ostaju kazne za odslužiti ili ostaci grijeha koji se imaju pročistiti i nakon oproštenja krivnje, jasno pokazuje nauk o čistilištu…»1

PAVAO VI, Apostolska konstitucija Indulgentiarum doctrina, brr. 2-3, AAS 59 (1967) 5-24.

Svaki grijeh, prema ovom i drugim dokumentima učiteljstva Crkve, ima dvije posljedice: vječnu («prekršaj božanskog zakona i prezir i nepriznavanje osobnog prijateljstva između Boga i čovjeka») i vremenitu («poremećaj sveopćeg poretka i uništenje neizmjernih dobara bilo u odnosu na samog grešnika, bilo u odnosu na ljudsku zajednicu»). Vječnu posljedicu oprašta Bog u sakramentu ispovijedi ili ‘savršeno raskajanom’ grešniku, dok se vremenita posljedica grijeha oprašta putem oprosta ili na način da se prouzročena šteta posve nadoknadi. Nažalost, čovjeku je nemoguće spoznati prave dosege vremenitih posljedica svojih zlih postupaka, a te posljedice ili štete mogu perzistirati i nakon smrti čovjeka koji ih je prouzročio; jednako tako, postoje vemenite štete koje čovjek ni uz najbolju volju ne može svojim silama popraviti, premda ih može prouzročiti (dok je ukradene materijalne stvari, na primjer, moguće vratiti, pa čak i uvećane za neku odštetu, dotle je posve nemoguće nadoknaditi duševne patnje prouzročene silovanjem ili oživjeti ubijenoga, ako se radi o grijehu ubojstva nevinog čovjeka). Tako, prema božanskoj pravednosti o sveopćem poretku uspostavljenom od Boga, dok se štete prouzročene grijehom ne poprave, vremenita krivnja, a s njom povezana i vremenita kazna ostaju na grešniku koji je štete prouzročio, a nije ih popravio. Time bi se mnogi, ako ne i svi ljudi, našli u slijepoj ulici iz koje ne bi bilo izlaza kad ne bi intervenirala Božja ljubav i njegovo milosrđe.

«Između ljudi vlada, prema skrivenom i dobrohotnom otajstvu božanske volje, nadnaravna solidarnost po kojoj grijeh jednoga šteti drugima, kao što i svetost jednoga donosi dobrobit drugima. … Sām je Krist… savršeniji princip, temelj i primjer ove nadnaravne solidarnosti [od prvog Adama]. …

Na taj se način očituje blago Crkve. Naime, ne smije ga se smatrati kao zbroj materijalnih dobara, akumuliranih tijekom stoljeća, nego kao neiscrpnu i beskonačnu vrijednost koju Kristove zadovoljštine i zasluge imaju kod Oca, a koje su prikazane kako bi se cijelo čovječanstvo oslobodilo grijeha i prispjelo do zajedništva s Ocem; to blago Crkve je sām Krist Otkupitelj u kojem se nalaze i žive zadovoljštine i zasluge njegovog otkupljenja. K tome, ovom blagu pripada i zaista bezmjerna, beskrajna i uvijek nova vrijednost koju pri Bogu imaju molitve i dobra djela Blažene Djevice Marije i svih svetih koji su, slijedeći Kristove tragove i po njegovoj milosti, posvetili svoj život te dovršili poslanje povjereno im od Boga…»2

Vidimo da papa razvija misao o blagu Crkve kao neiscrpnoj i beskonačnoj vrijednosti koju Kristove zadovoljštine i zasluge imaju pred nebeskim Ocem, a tom blagu se pridružuje i vrijednost dobrih djela i molitvi BDM i svih svetaca tijekom Crkvene povijesti. Iz tog skupa dobrih djela koja su Krist, njegova Majka i svi sveti činili i još uvijek čine (te protivština koje su zaslužno trpjeli i još uvijek oni koji su u ovom životu trpe), može se crpiti ono što je potrebno kako bi se pokrila vremenita šteta počinjena grijehom, te se tako uklonila vremenita krivnja i s njom povezana kazna. Razne štete koje mnogi ljudi trpe zbog grijeha svojih bližnjih, Bog može izravno, u ime zaslužnog zagovora Spasitelja, njegove Majke ili svetaca – prijatelja Božjih, popraviti i pokriti, te trpećima tako donijeti naknadu i zadovoljštinu, dok istovremeno onima koji su štetu prouzročili Bog tako uklanja vremenitu krivnju i kaznu; a može i posredno putem dobročinstava koja razni sveti, dobri i pobožni ljudi čine u ime ljubavi Božje, nadoknaditi istrpljenu štetu, te tako ukloniti s njom povezane krivnje i kazne. Da bi Bog bio potaknut da na neki nama neshvatljiv i nepoznat način popravi (ili popravlja) štete koje iz grijeha nekog pojedinog grešnika proizlaze, za tog dotičnog grešnika mora postojati snažan i vrijedan (zaslužan) zagovor. Samo veliki prijatelji Božji mogu kod Boga imati takav zagovorni utjecaj da Bog u svojoj mudrosti, svemoći, dobroti i slobodi krene popravljati štete za nekim tko to ničim ne zaslužuje ili na to nema nikakvo pravo. K tome, realno počinjena šteta mora se realno i popraviti, tj. netko taj popravak štete mora na kraju i «platiti». Činjenje dobrih i zaslužnih djela je naporno i teško, zahtjevno i često mučno. Tako muku i napor (gotovo bismo rekli kaznu) za popravak vremenitih šteta prigodom činjenja dobra podnose jedni (sveti i pobožni) u ime drugih (grešnih koji to ne žele, ne znaju ili ne mogu).

U prirodnoj znanosti kao što je fizika, na primjer, mogu se vrlo točno opisati gibanja, sudari, brzine i smjerovi čestica ako je broj tih čestica mali (dvije, tri ili četiri). Međutim, kod velikog broja čestica (milijardi i milijardi čestica u istom promatranom prostoru), nemoguće je za svaku česticu opisati njeno gibanje, sudaranje sa susjednim česticama, brzinu i smjer gibanja svake čestice prije i nakon sudara sa susjednim česticama… iako znamo fizikalne zakone gibanja, masu pojedinih čestica i slično. Tako se od egzaktnih zakonitosti dolazi do statističkih koje općenito opisuju stanje promatranog: primjeri za to su tzv. plinski zakoni koji opisuju odnose volumena, temperature i tlaka plina jer u svakodnevnim i mjerljivim količinama plinova (npr. jedna litra plina) postoje milijarde i milijarde molekula za koje ne možemo znati točan položaj, brzinu i međudjelovanje s ostalim molekulama u promatranom uzorku. Jednako vrijedi i na području radioaktivnosti gdje se samo statistički može reći za koliko će se vremena radioaktivno raspasti polovina atoma nekog radioaktivnog materijala, ali koje će se točno jezgre raspasti, to se fizikalno ne može znati niti predvidjeti. Tako i u ovom životu ne možemo egzaktno pratiti niti utvrditi put i načine koje Bog koristi da bi izravno ili posredno popravio štete proizašle iz raznih ljudskih grijeha. Stoga taj popravak šteta i s tim povezano uklanjanje krivnji i kazni, možemo opisivati samo općenito. Tako to čini i papa kad na kraju br. 5. konstitucije Indulgentiarum doctrina piše: «…postoji zasigurno vječni vez ljubavi i obilna izmjena svih dobara putem kojih, zadovoljavanjem svih grijeha cijelog otajstvenog tijela, biva umirena pravednost; Božje se milosrđe tako navodi na praštanje kako bi grešnici, istinski raskajani, što prije bili uvedeni u puno uživanje dobara Božje obitelji».3

Zatim se u šestom broju istog dokumenta kratko naznačuje povijesni razvoj oprosta u Crkvi. Radi se uvijek o tome da se pojedini vjernici nakon pokajanja i ispovijedi te sakramentalnog odrješenja, na kraju putem pokore ili nekim drugim načinima posve oslobode ostataka grijeha i njegovih posljedica: «Crkva, svjesna ovih istina od svojih prvih vremena, upozna i krenu raznim putevima kako bi plodovi božasnkog otkupljenja bili primjenjeni na pojedine vjernike i kako bi vjernici surađivali u spasenju subraće te kako bi se tako cijelo tijelo Crkve pripravilo u pravednosti i svetosti na savršeni dolazak kraljevstva Božjeg, kad će Bog biti sve u svemu».4 U tim ‘prvim vremenima’, odmah nakon aspostolskog razdoblja papa navodi da su «pokornici zazivali posredovanje cijele zajednice… A i dobra djela, posebno ona teška ljudskoj krhkosti, od prvih vremena, bijahu prikazivana Bogu za spas grešnika. Budući da su patnje koje su mučenici podnosili za vjeru i Božji zakon bile na visokoj cijeni, pokornici su se običavali uteći samim mučenicima kako bi ih pomogle njihove zasluge… U toj pomoći je ipak… bila cijela Crkva kao jedinstveno tijelo ujedinjeno sa svojom glavom – Kristom ta koja je davala zadovoljštinu za pojedine svoje članove».5

Važan korak dalje bilo je uvjerenje Crkve u razdoblju Crkvenih otaca da se «djelo spasenja postiže u zajedništvu i pod autoritetom pastira. … Biskupi su stoga, važući razborito svaku stvar, ustanovljivali način i mjeru zadovoljštine koja se morala dati, štoviše – dopuštahu da se kanonske pokore ‘otkupe’ drugim djelima, koja su možda bila i lakša, prikladnija općem dobru i prilagođenija njegovanju pobožnosti, a koja su djela imali izvršiti ili sami pokornici ili – ponekad – drugi vjernici».6

Konačni korak prema današnjim oprostima dogodio se uvođenjem vrhovnog Crkvenog autoriteta koji djeluje vlašću ‘vezivanja i odrješivanja’, vlašću koja je prema Mt 16,19 predana svetom Petru i njegovim nasljednicima, na područje izvansakramentalnog opraštanja krivnji i kazni za grijehe koji su sakramentalno oprošteni u ispovijedi: «Postojeće uvjerenje u Crkvi da pastiri Gospodnjeg stada mogu osloboditi pojedine vjernike od ostataka grijeha primjenom Kristovih zasluga i zasluga svetih… dovelo je do uporabe oprosta, čime se ostvario napredak u samom nauku i disciplini Crkve… Uporaba oprosta, koja se pomalo proširila postade u povijesti Crkve fenomen značajnih proporcija iznad svega kad rimski prvosvećenici ustanoviše da neka djela prikladnija zajedničkom dobru Crkve ‘mogoše zamijeniti cijelu pokoru’ te vjernicima koji bijahu ‘iskreno raskajani te ispovijediše svoje grijehe’, ali i izvršiše dotična djela, podjeljivahu ‘milosrđem Boga svemogućega i uzdajući se u zasluge i autoritet apostola’, a ‘koristeći puninu apostolske vlasti’ ‘oprost njihovih grijeha ne samo pun i obilan, nego i prepun’»7.

To nas dovodi do formalne definicije oprosta koju papa iznosi u slijedećem broju svoje apostolske konstitucije, a zatim se nastavlja s produbljenjem teologije oprosta i njihovim smještajem na limes između sakramenata i sakramentala (blagoslovinā), budući da djeluju ex opere operantis ali i sigurno ostvaruju svoj učinak ukoliko su vjerno ispunjeni uvjeti propisani od vrhovne crkvene vlasti.

Dakle, osmi broj apsotolske konstitucije Indulgentiarum doctrina otpočinje ovako: «Spomenuto oproštenje vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni glede krivnje, vlastitim se nazivom zove ‘oprost’».8 Papa zatim nastavlja: «U oprostu, naime, Crkva vršeći svoju vlast poslužiteljice otkupljenja Krista Gospodina, ne samo da moli [za pojedinog vjernika koji prima oprost] nego autoritativnom intervencijom podjeljuje pravilno raspoloženom vjerniku blago Kristovih zadovoljština i zadovoljština svetih u vidu otpuštanja vremenite kazne». Time papa presuđuje u jednoj teološkoj raspravi koja se na pragu Drugoga vatikanskog sabora razvila u katoličkoj teologiji glede oprosta i njihove naravi (o čemu će više riječi biti u drugom dijelu članka). Previše «labavo» i subjektiviskičko/intimističko shvaćanje oprosta koje je «navlačilo» na stranu sakramentala, papa je vratio prema granici sa sakramentima, naglašavajući objektivističku dimenziju oprosta («Crkva… autoritativnom intervencijom podjeljuje blago Kristovih zadovoljština… u vidu otpuštanja vremenite kazne»), iako ostaje samo moralna sigurnost u djelotvornost oprosta i stvarno postizanje potpunog oproštenja svih vremenitih kazni kroz izraz da Crkva oprost podjeljuje «pravilno raspoloženom vjerniku», tj. kao i kod svih sakramentala, tako i kod oprosta, njegova djelotvornost ovisi o vjeri, moralnom stanju i raspoloženju osobe koja se koristi blagoslovinom. Ono što oproste izdiže iznad svih ostalih sakramentala (sprovoda; blagoslova kuća i obitelji, nabožnih predmetai sl; pripradnosti raznim bratovštinama, egzorcizama i tako redom), i stavlja ih na samu granicu sa sakramentima (ali ipak na onu stranu granice gdje se nalaze ostali sakramentali) jest činjenica da u oprostima imamo Crkvu koja vrši «svoju vlast poslužiteljice otkupljenja kojeg je ostvario Krist Gospodin» i koja «autoritativnom intervencijom podjeljuje» dotični oprost.

To je podvučeno u desetom broju dokumenta koji ovdje izlažemo: «Oprosti se, naime, premda su besplatna [milosna] podjeljivanja, ipak podjeljuju bilo živima bilo pokojnima, isključivo pod određenim uvjetima. Da bi ih se zadobilo [oproste], stvarno se traži, s jedne strane, da su propisana [oprosna] djela ispunjena, ali s druge strane i vjernik [koji oprost traži] mora imati tražena raspoloženja [dispositiones]: da, naime, ljubi Boga i odurava grijeh, da svoje povjerenje stavlja u Kristove zasluge i da čvrsto vjeruje u veliku pomoć koja mu dolazi od zajedništva svetih».9

U ovako važnom dokumentu nalazimo i pastoralne poticaje koji su stoga osobito važni: «Sveta majka Crkva… iznova preporuča svojim vjernicima da se koriste oprostima… ali ne namjerava ni najmanje umanjiti vrijednost drugih sredstava posvećenja i pročišćenja»10 kao što je sveta misa ili sakrament ispovijedi. «Prednost ljubavi u kršćanskom životu potvrđuju i oprosti. Oni se, naime, ne mogu zadobiti bez iskrenog obraćenja i bez sjedinjenja s Bogom, čemu se dodaje izvršenje propisanih oprosnih djela. Očuvan je, dakle, poredak ljubavi u koji se umeće oproštenje kazni zahvaljujući dijeljenju blaga Crkve».11

U posljednjem broju uvodnog dijela navode se objašnjenja nekih normi koje određuju oproste i njihovu disciplinu i prakse u buduće te razloge za neke promjene u odnosu na postojeća pravila u Crkvi glede oprosta. Vrijedno je izdvojiti: «U pisanju se novih normi posebno pazilo da se ustanovi nova mjera za djelomični oprost, da se donese prikladna redukcija broja potpunih oprosta i da se tzv. realnim i lokalnim oprostima dade jednostavniji i dostojniji oblik».12

Od normi iz drugog ili normativnog dijela apostolske konstitucija ovdje izdvajamo samo dva broja:

«N. 1. Oprost je opraštanje pred Bogom vremenite kazne za grijehe koji su već oprošteni s obzirom na krivnju, a koji [oprost] vjernik, dostatno raspoložen i pod određenim uvjetima, zadobiva putem intervencije Crkve koja, kao službenica otkupljenja, autoritativno dijeli i primjenjuje blago Kristovih zadovoljština i zadovoljština svetih.

N. 7. Da bi se zadobilo potpuni oprost potrebno je učiniti djelo odbareno oprostom te ispuniti tri uvjeta: sakramentalnu ispovijed, euharistijsku pričest te molitve po nakani Svetog oca. K tome, traži se da je isključena bilo koja sklonost prema grijehu, pa i lakom. Ukoliko nedostaje potpuna dispozicija [duhovno stanje, duševno raspoloženje] ili nisu ispunjeni gore spomenute uvjeti, oprost je samo djelomičan…»13.

Dok nam prva norma donosi jasnu definiciju oprosta, u sedmoj se normi jasno govori kako je u stvari teško zadobiti potpuni oprost jer je neobično teško isljučiti svaku sklonost prema grijehu, pa i lakom; ujedno, budući da nemamo uređaja kojim bismo jasno uvtrdili tu nutarnju dispoziciju potpunog odbacivanja grijeha i izostanka svake sklonosti prema njemu, tako nam izmiče i svaka magijska koncepcija oprosta i oni ostaju u domeni moralne sigurnosti i čovjekova predanja Bogu koji jedini svojim Duhom Svetim može milosno u čovjeku ostvariti savršeno prijanjanje uz Boga i odmak od svakoga grijeha, pa i lakoga.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)