Hodočasnička mjesta, prošteništa, nastajala su i razvijala se na različite načine i često su imala izuzetna obilježja. U jednima su vjernici na čudesan način bili uslišeni. Druga su bila od službene crkve, pape, rimskih ureda ili biskupa obdarena oprostima i tako privlačila hodočasnike i stekla opću popularnost.
Dakle, stvarala se tradicija po kojoj su se vjernici okupljali i nalazili utjehu i milost, a papa bi za tu milosnu pojavu opskrbio svetište posebnim oprostima.
Zanimljivo je da su Oštarije od prvih početaka, tj. prvih pisanih vijesti, bile na glasu kao mjesto čudesnih uslišanja. Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je, preko krbavskog biskupa Franje Modrušanina, ishodio da tadašnji papa Pio II. svojom bulom izdanom u Sieni 1459. da oštarskom svetištu neke posebne povlastice. U toj buli, izdanoj na latinskom jeziku, spominje se “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis”ili prevedeno na hrvatski “Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa”. Ovaj je naslov crkva dobila po brojnim uslišenim molitvama i čudesima, koja su se tu događala. Time je ona postala zavjetno mjesto širega katoličkog područja.