Prispodoba o dugu i dužniku
Dakle, ako i samo ako mi oprostimo svojim bližnjima, i nama će Otac oprostiti naše grijehe. I to moramo jako ozbiljno uzeti u obzir. Da je to baš tako i da se ne radi o nekom filozofiranju, Isus je rekao putem nekoliko prispodoba na ovu temu koje sve konvergiraju u isti nauk ili u istu točku. Tako čitamo: „Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata [to je svaki od nas u ovoj sobi danas]. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: “Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću tivratiti.” Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: “Vrati što si dužan!” Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: “Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.” Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi [a to su ovdje anđeli, a ljudi tužibabe ili cinkaroši] vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: “Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao? [ovo je retoričko pitanje koje doslovno u indikativu glasi: Trebao si se i ti smilovati svojem bližnjemu – čovjeku koji ti nešto duguje ili te je u nečemu oštetio ili povrijedio, kao što sam se ja tebi smilovao. A kako se to Bog nama smilovao: I onda kad od nas nema koristi, i onda kad mi to ne zaslužujemo i onda kad na to praštanje i smilovanje nemamo nikakvo pravo; dakle posve neproračunato i nesebično!] [I sad slijedi nešto posve nelogično i izvan svake pameti ljudske i zemaljske:] I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. [Ako mu je ranije oprostio, a to čak malo prije i spominje /”sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio”/, kako sad opet izvlači iz neke ladice oprošteni dug? Ili mu je prije stvarno oprostio, pa taj dug više za vječnost ne postoji, ili mu nije iskreno i stvarno oprostio! I upravo je u tome kvaka. Ne prašta Bog s figom u džepu ili prijetvorno pa da svaki put kad mu se prohtije izvuče kakav naš stari grijeh iz neke ladice ili naftalina da nam ga stavi pod nos i da nas ucjenjuje ili drži u šaci ili u strahu, nego je ovo na liniji Očenaša: cijela prispodoba samo ponavlja kroz slike i pripovijedanje ono što je sažeto izrečeno nakon Očenaša: i prvo i svako slijedeće oproštenje duga od strane gospodara ide isključivo pod uvjetom da i mi svojim bližnjima oprostimo njihove dugove]. [I na kraju zaključak prispodobe:]
Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama [tj. predati nas mučiteljima dok mu ne vratimo svega duga, a sad to otvara teološku raspravu radi li se tu o čistilištu ili o paklu, ali nemamo vremena ulaziti u tu raspravu] ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.“
Razlikovati oproštenje od pomirenja
Dakle, nije dovoljno kiselo ili ucjenjivački praštati svojim bližnjima, nego „od srca oprostiti svomu bratu“. Bog od nas očekuje da budemo milosrdni ili savršeni poput njega, a to znači neproračunati ili nesebični poput njega: da činimo iskorake ili prve korake ne gledajući na ponašanje bližnjih i povodeći se za njihovim ponašanjem. Mi svoje postupanje moramo ravnati prema Bogu, a ne prema našim bližnjima: ako oni neće ispuniti ovaj ili onaj naš uvjet, onda ni mi njima nećemo oprostiti. I tu moramo napraviti jednu jako važnu distinkciju kako nas uči i srednjovjekovna skolastika kojoj je to najveća zasluga: da je znala pravilno distingvirati stvari. Moramo razlikovati oproštenje od pomirenja.
O pomirenju još ne govorimo. Tek smo na razini oproštenja. To nisu razdvojene nego razlučene stvarnosti. One su povezane ali nisu identične.