Prispodoba u lošem upravitelju

I, ako se vratimo na osnovnu nit izlaganja, imamo još jednu, ali samo na prvi pogled iznenađujuću izvan svake pameti, Isusovu prispodobu o praštanju: „Govoraše [Isus] svojim učenicima: “Bijaše neki bogat čovjek [to je Bog Otac] koji je imao upravitelja [to je svaki od nas koji dobio svoj život i svoje vrijeme na zemlji na upravljanje]. Ovaj je bio optužen pred njim kao da mu rasipa imanje [drugim riječima, optuženi smo da griješimo, činimo zlo]. On ga pozva pa mu reče: “Što to čujem o tebi? Položi račun o svom upravljanju jer više ne možeš biti upravitelj!” [drugim riječima, vrijeme ti je okončano na ovom svijetu, dolazi smrt ili prijelaz u vječnost i tzv. partikularni sud Božji]. Nato upravitelj reče u sebi: “Što da učinim kad mi gospodar moj oduzima upravu? Kopati? Nemam snage. Prositi? Stidim se. [Evo vidite, ovdje Isus kaže kroz dvije slike o kopanju i prošnji, kako nitko sebe ne može spasiti, niti se iskupit, jer je vječnom životu cijena previsoka i nikada je neće platiti tko misli samog sebe spasiti putem nekih djela zakona: nabrajanja dugih molitava, činjenja humanitarnih djela, vršenja askeze, postova, hodočašća, sakramenata ili tko zna čega sve ne; kao što upravitelj iz prispodobe nema snage kopati niti obraza prositi, tako nitko od nas nema bilo kakve tehnike, vještine, načina, djela ili postupka kojim bismo izvana odobrovoljili Boga ili savinuli njegovu volju u svoju korist, nemamo ništa čime bismo si od Boga kupili oproštenje grijeha ili svoje spasenje, tj. izmirenje i prijateljstvo s Bogom, nego postoji samo jedan jedini način, onaj iz Očenaša, a sad ga Isus opisuje slikovito dalje u prispodobi:]
Znam što ću da me prime u svoje kuće [u raj] kad budem maknut s uprave [kad umrem]. ‘I pozva dužnike svoga gospodara, jednog po jednog. Upita prvoga: “Koliko duguješ gospodaru mojemu?” On reče: “Sto bata ulja.” A on će mu: “Uzmi svoju zadužnicu, sjedni brzo, napiši pedeset.” [Drugim riječima, ovaj gospodarev dužnik je sagriješio nešto protiv upravitelja, tj. to je naš bližnji koji nas je u nečemu uvrijedio, oštetio ili povrijedio, a dug od 100 bata sastavljen je od dvije komponente: kad naši bližnji protiv nas nešto sagriješe ili pogriješe, oni su oštetili ne samo nas pa su zbog toga dužni 50 bata /ulja/, nego su dužni i pred Bogom jer smo svi mi slika Božja i Bogu je stalo do svakoga od nas, pa svaki ljudski grijeh ima 2 dimenzije: i upravitelj sad razlučuje /opet skolastika!/ i oprašta svoju ljudsku dimenziju – preostalih 50 bata ulja će gospodar oprostiti ovom dužniku kad i kako i ako hoće; no prispodoba nas poziva da mi svojim bližnjima oprostimo ono što je u našoj vlasti ili domeni ili dosegu; ne možemo mi praštati onaj dio grijeha koji se odnosi na Boga /osim u ispovijedi, ali to sad nije tema ovog razmatranja!/, ali možemo i moramo oprostiti ono što je do nas] Zatim reče drugomu: “A ti, koliko ti duguješ?” On odgovori: “Sto kora pšenice.” Kaže mu: “Uzmi svoju zadužnicu i napiši osamdeset.” [Ovdje vidimo da postoje različiti grijesi protiv nas i protiv Boga: u nekim grijesima je naša ljudska komponenta 50%, u nekima je 20%, ali svaki grijeh koji bližnji učine protiv nas je ujedno i grijeh protiv Boga i obratno, svaki grijeh koji mi počinimo protiv bližnjih uključuje i vremenitu i vječnu komponentu i zato su nam uz sakramentalno odrješenje /gdje se oprašta vertikalna ili božanska, tj. vječna komponenta grijeha/ važni i potpuni i djelomični oprosti /gdje se prašta vremenita komponenta grijeha/.] I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi [e, ovo je sad izvan svake pameti jer koji bi to direktor ili gazda pohvalio nekog šefa ili šalterskog službenika što je smanjio dugovanje ili kredit stranaka sa sto na 50 ili sa 100 na 80?!?, ali ovo nije prispodoba o ekonomiji ili bankarstvu nego je tema ove prispodobe praštanje: jedino međusobnim praštanjem postižemo spasenje, tj. oproštenje od Boga i prijateljstvo s njim, ali to moramo učiniti na vrijeme, kako nam to veli i sam završetak prispodobe:] jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.[to znači da mi ljudi u vremenu možemo ostvariti nešto što nakon smrti, tj. nakon prelaska u vječnost, u stanje karakteristično za čiste duhove /Boga i anđele, sinove svjetlosti!/ više ne možemo; a to što ovdje možemo i moramo jest to da na vrijeme oprostimo svojim bližnjima jer nakon smrti više doslovno nećemo imati vremena za to; gospodareva pohvala nepoštenom upravitelju je zapravo Božji poticaj nama da se i mi snađemo i da za sebe učinimo nešto veliko: da oprostimo svojim bližnjima kako bi Bog oprostio i nama]“.

Stranice: 1 2 3 4 5 6

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)