Bula pape Pija II. iz 1459. upućena oštarskom svetištu
U ovoj se analizi oslanjamo na hrvatski prijevod papinske bule objavljen 1988. godine u djelu dr. Mile Bogovića. Kako je hrvatski tekst vrlo kratak, donosim ga ovdje u cijelosti:
«Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od Čudesa, blizu mjesta Modruša u Krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koja Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice Majke. Tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve one koji je u određene dane posjete. A mi, potaknuti molbama našega brata Franje, biskupa krbavskog i ljubljenog sina plemenitog Stjepana Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti i spremnije joj pruže darežljivu ruku kada uvide da su time više ojačani plodovima nebeske milosti, … sa svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakog mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navještenja, Rođenja, Uznesenja i Bezgrešnog začeća Blažene djevice Marije za sada i na sve vjekove – svima koji posjete tu crkvu, iskreno se pokaju i ispovijede te pruže darežljivu ruku za obnovu i uzdržavanje iste crkve. Dano u Sieni 30. ožujka 1459, prve godine našega pontifikata. Papa Pijo II»21.
Bogović M, Krbavska biskupija u srednjem vijeku, Rijeka – Zagreb 1988, str. 66. Original bule nalazi se u
Vatikanskom arhivu (Reg. lat. 499, f. 62), dok se tiskani tekst može naći u knjizi Farlati D, Illyricum sacrum,
IV., Venetiis 1769, str. 104:
Iz ovog teksta izvlačimo slijedeće elemente: papa podjeljuje ono što bismo danas nazvali djelomičnim oprostom, budući da je to teološkim rječnikom XV. stoljeća izraženo kroz mjeru od «sedam godina i sedam četrdesetnica». Naime, kad bi za neke grijehe u ispovijedi bila određene kanonska pokora u trajanju od «sedam godina i sedam četrdesetnica», onda bi ta pokora bila zadovoljena oprostom zadobivenim pod uvjetima navedenim u buli oštarskom svetištu.
Pronalazimo i uvjete pod kojima se podjeljuje gore spomenuti djelomični oprost: u prvom redu tu je vrijeme u koje se oprost može postići: «mlade [tj. prve] nedjelje svakog mjeseca te blagdani Svijećnice, Blagovijesti, Rođenja, Uznesenja i Bezgrešnog začeća BDM». Oprosni su dani, dakle, u oštarskom svetištu prve nedjelje u mjesecu i ovih pet blagdana. Tih je pet blagdana do danas ostalo u narodu pod imenom «Prva, druga, treća, četvrta i peta svetica». Ne radi se o pet svetica, tj. o pet svetih ženskih osoba, nego o pet oprosnih blagdana kad se mogao zadobiti spomenuti oprost. Nakon bule pape Pavla VI. ionako se djelomični oprost može zadobiti svakim pobožnim pohodom nekoj crkvi uz izmoljene određene molitve i druge opće uvjete koji se spominju u apostolskoj konstituciji Indulgentiarum doctrina i u dokumentu Enchiridion indulgentiarum Apostolske pokorničarne (4. izdanje od 16. VII. 1999).
Ostali uvjeti za zadobivanje oprosta su: posjetiti crkvu, iskreno se pokajati i ispovijediti te udijeliti milostinju za obnovu i uzdržavanje iste crkve (ili pružiti ruku pomoćnicu = manus adiutrix/adiutrices radeći fizičke poslove na održavanju crkvenog objekta). Glede «iskrenog pokajanja» (vere poenitentibus)o kojem piše Pijo II, radi se o uvjetu koji i papa Pavao VI. postavlja u svojoj apostolskoj konstituciji, da ne smije biti nikakve privrženosti grijehu, pa ni lakom, kod onoga koji traži oprost (jer oprost spada u sakramentale koji svoju djelotvornost postižu u ovisnosti o vjeri i moralnom stanju onoga tko ih vrši i prima). Budući da u vrijeme Pija II. nije bio običaj česte pričesti (koju će uvesti tek papa Pijo X), ostaje onda samo «ispovijediti se» (confessis) kao još jedan od uvjeta za zadobivanje oprosta. Na kraju, «milostinja za obnovu i uzdržavanje oštarske crkve» (ad illius reparationem et conservationempias eleemosynas … seu manus adiutrices), uvjet je koji je bio sasvim legitiman u XV. stoljeću, dok bi danas taj uvjet bio zamijenjen nekom molitvom na nakanu sv. Oca ili nekom drugom pobožnošću koje detaljno nabraja Enchiridion indulgentiarum od 16. VII. 1999. Vrijedno je ovdje primijetiti da papa Pijo II. ne specificira iznos milostinje ili druge stvari vezane uz samo darivanje za obnovu i uzdržavanje crkve, pa ne možemo govoriti da bi isključivo zbog bule Pija II. nastale neke eventualne zlouporabe na tom području.