Magijske aberacije i zlouporabe

Naravno, kao i svaka druga ljudska stvarnost, tako se i milostinja može zloupotrijebiti, ovisno o duhu u kojem se podjeljuje. Magijski duh koji želi trgovinu s božanstvom ili koji želi manipulaciju božanstvom na temelju krivog uvjerenja da i božanstvo i ljudi i sav ostali svijet podliježu nekoj univerzalnoj sudbini (moi’ra) ili zakonu (LEX) kojem se moraju pokoravati (te je samo potrebno točno prema tim univezalnim propisima ili po nitima sudbine izvršiti određena magijska djela da bi se automatski polučio učinak), taj magijski duh iskrivljuje smisao milostinje, kao i dobrih djela (Pavao bi rekao «djela Zakona»). Ukoliko čovjek zamišlja da se može spasiti po djelima Zakona, onda je posve pogriješio i nalik je na onu smokvu koja se u korijenu osušila kad je Isus na njoj izvršio proročki znak riječima: «Nitko nikada više ne jeo s tebe!» (Mk 11,14).

Uistinu, koncepcija koja je dijametralno suprotna vjeri i vjerničkom odnosu čovjeka prema Bogu (jedinom ispravnom) jest magijska koncepcija koja kreće od nevjere u ljubav Božju i nepovjerenja u Božju vjernosti i spremnost da čovjeku trajno daruje ono što je čovjeku potrebno za vječno blaženstvo. Kao posljedica te nevjere rađa se želja da čovjek spasi sam sebe, tj. da svojim djelima, zaslugama, moćima i vještinama, svojom snagom i umijećem sebi priskrbi ono što mu je potrebno za spasenje, odnosno za vječno blaženstvo. U jednoj iskrivljenoj Starozavjetnoj ekonomiji spasenja s kojom se Isus sukobio, Bog je viđen kao Zakonodavac koji je dao Zakon tj. skup magijskih uputa ili propisa kako postići vlastitu pravednost, tj. spasenje ili vječno blaženstvo. Te upute i propise će čovjek svojim silama i zaslugama izvršiti, a onda će mu Bog morati isplatiti njegov paket sreće kojega će čovjek odnijeti u svoj privatni raj i u njemu uživati svu vječnost. Kad je Isus lisnatoj smokvi bez ploda rekao «Nitko nikada više ne jeo s tebe!», onda nije prokleo nedužnu smokvu (kojoj nije ni bilo vrijeme plodova), nego je izveo proročki znak: smokva je predstavljala tu farizejsko saducejsku i pismoznansku iskrivljenu ekonomiju spasenja (jer se taj Isusov proročki znak događa u tom kontekstu rasprava protiv takvog načina samospašavanja) i Isus je želio učenicima putem proročkog znaka navijestiti i zorno objasniti da se nitko više ne pokušava tako spasiti, jer taj put samospašavanja nema ploda – osušit će se iz korijena, jer mu je korijen zao (a korijen takvog samospašavanja je nepovjerenje u ljubav Božju i kriva koncepcija da i nad Bogom ima neka moi’ra sudbina kojoj se i on mora pokoravati a čovjek samo mora pronaći tehnike, putove, znanja i djela da si priskrbi svoju pravednost, svoje spasenje i svoje blaženstvo). Naprotiv, Isus naviješta da se spasenje postiže samo vjerom u njega, tj. oslanjanjem na Boga i primanjem od Boga – u vjeri i povjerenju – svih darova koji su čovjeku potrebni za vječno blaženstvo. Isus nije došao time dokinuti Zakon, nego ga nadopuniti. Čime? Duhom Svetim! Sada, u novom D/duhu, moja dobra djela nisu uzrok nego posljedica mojeg spasenja. U staroj i iskrivljenoj ekonomiji spasenja ja sam svojim silama vršio pravedna djela kojima sam postizao svoje spasenje. Sada, u novoj ekonomiji, spasenje, koje je čista milost i dar od Boga, prima se kao Duh Sveti, kao svjetlo i snaga da bismo mogli činiti dobra djela. I uistinu, ako je u čovjeku Duh Sveti, onda su čovjekova dobra djela posljedica prisutnosti božanske sile ili njegovoga spasenja. Djela su izraz čovjekove poslušnosti Duhu Svetom, izraz su poštivanja Boga i zahvalnosti prema njemu. Dolasci u crkvu, pribivanje svetoj misi, moljenje krunica, odlasci na hodočašća, vršenje postova, davanje milostinje, zadobivanje oprosta… sve se može vršiti u savlovskom farizejskom ili magijskom duhu, a može se vršiti i u pavlovskom, vjerničkom i novom duhu. Nije problem u vjerničkim stvarnostima ili djelima, nego u duhu u kojem čvojek pristupa tim i svim ostalim stvarnostima svojega života.

Dodatni je problem što kod milostinje, kao pokorničkog djela ili kao oprosnog djela, u tome što se novac ne stječe uvijek poštenim i napornim radom te ne predstavlja uvijek mjeru ljudskog rada, napora, truda, muke i slično; isto tako nije uvijek ljudski rad proporcionalno vrednovan novcem, pa su često naporniji radovi – smatrani nižima – slabije plaćeni od nekih drugih, te mnogi ljudi nisu ni mogli tijekom života prikupiti mnogo novca, premda su mnogo i naporno radili. Sve ovdje nabrojene zamke dovele su do tragične zlouporabe oprosta sa svim posljedicama koji su poznati iz Crkvene povijesti.

Stranice: 1 2 3 4 5 6 7 8 9

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)