Prve prave indulgencije i njihova teologija
Jedan dokument Svete stolice koji se bavi oprostima, De sacrarum indulgentiarum recognitione, a koji je bio priprava za apostolsku konstituciju Indulgentiarum doctrina, mišljenja je da je redukcija Crkvene kazne lapsima u drevnoj Crkvi po zagovoru ispovjedalaca već prvi primjer oprosta. No, budući da se ta redukcija u antici podjeljivala pojedinačno, ne bi se mogla zvati oprostom, nego pripravom za nj, budući da je oprost uvijek dan općenito.
U XII. stoljeću se dolazi i do teološkog promišljanja oprosta i to najprije sa skepsom zbog raznih zlouporaba koje su se već onda javljale. Tako Abelard odbacuje oproste smatrajući da ih biskupi promoviraju iz materijalnih interesa; na kraju je negirao biskupima vlast «ključeva» općenito (osim u sakramentalnoj ispovijedi) pa je zbog toga bio cenzuriran.
Nakon toga, Crkvena je praksa postala motiv da se u teologiji ipak prihvate oprosti. Teolozi pokušavaju pomiriti legitimnost oproštenja kazne od strane Crkve s potrebom da se zadovolji kazna za grijeh. Zaključak je bio da se zahtijeva ekvivalentna zadovoljština ili da tu zadovoljštinu dade netko drugi.
«Teološki temelj koji najbolje objašnjava nesrazmjer između oproštene pokore i djela propisanog da se postigne oprost je pojam blaga Crkve. Po prvi se put ovo objašnjenje nalazi kod Huga di san Caro (oko 1230), a kasnije ju je proširio Aleksandar iz Halesa. … Grijeh je preko mjere kažnjen krvlju Kristovom kao i krvlju mučenika. Ova prolivena krv je blago čiji ključ ima Crkva. Na ovaj način grijeh ne ostaje nekažnjen jer su ga iskupili Krist i mučenici. Osim Krista, potrebne su i zasluge svetaca jer se uvijek radi o zamjeni zadovoljštine grešnika, a ne o pukom otpuštanju».18
Ovdje vidimo ono što će mnogo stoljeća kasnije biti crta razdvojnica katoličke i protestantske teologije: Bog u ispovijedi čini čovjeka svetim i pravednim, a ne proglašuje ga jednostavno takvim i ne odlučuje nekim vanjskim voljnim činom da se na nj neće više srditi. Nije dosta nekim pravnim dekretom ili proizvoljnom odlukom nekoga proglasiti pravednim i čistim, odnosno nije dovoljno proizvoljno odrediti da netko nije više objekt božanskog gnjeva, nego je potrebno grešnika stvoriti ili učiniti pravednim, potrebno je odnijeti grijeh svijeta (što i čini nevini Jaganjac i to ga «košta», skupo ga to košta: vlastitog života i patnje koja je kraju tog života prethodila).
Do rješenja problema oprosta putem blaga Crkve unutar otajstva zajedništva svetih došli su sv. Albert Veliki, sv. Bonaventura i sv. Toma Akvinski. Oni, kad govore o blagu Crkve, tvrde da «na temelju solidarnosti između udova mističnoga tijela, zasluge svetaca dopunjuju ono što nedostaje otpuštenoj pokori».19 Dobro djelo, koje je početno zadano kao zamjena za pokoru, sad se vidi kao uvjet da bi se zadobio oprost! Novost u nauku svetoga Tome o oprostima je u tome da nije potrebna iusta aestimatio između oprosnog djela i važnosti oproštenja. Efikasnost dolazi isključivo od blaga Crkve, dakle: oprosno djelo nije djelatni uzrok nego motivirajući uzrok oprosta. Uvođenjem nauka o blagu Crkve postaje jasno da samo papa ili biskupi mogu propisivati ili ustanovljivati oproste, snagom jurisdikcije ili svojih ovlasti (danas može samo papa ustanovljivati posebne i nove oproste u nekim prigodama, a biskupi po papinom raspoređenju mogu u svojim biskupijama unutar papine rasporedbe konkretizirati mjesta i vremena zadobivanja oprosta: primjer za to su oprosti u jubilejskim godinama kad na biskupa spada da u svojoj biskupiji odredi oprosne crkve i dane kad se oprost može zadobiti). Tako su «djelitelji» oprosta samo papa i biskupi u ovisnosti o papinim odredbama (da se izrazimo rječnikom sakramentologije). Subjekti oprosta (ili «korisnici» oprosta) su osobe u stanju milosti koje mogu izvršiti propisano oprosno djelo.
U ovom razdoblju, s kraja XIII. i početka XIV. stoljeća počinju i veliki jubileji povezani s oprostima (Bonifacije VIII. izdaje oprost povodom 1300. godine, a onda i ostali pape svakih pedeset ili dvadeset i pet godina).