Od Tridenta do Pavla VI.
Tridentinski sabor se ograničio samo na to da utvrdi dvije točke definirane de fide: Crkva je primila od Krista vlast podjeljivati oproste i upotreba oprosta je vrlo spasonosna za kršćanski puk. Pa ipak, službeni nauk o oprostima, prema kojem je oprost u stvari oproštenje vremenite kazne pred Bogom za grijehe koji su već oprošteni s obzirom na krivnju, crpeći pri tom iz blaga Crkve, nije definirana dogma. No, Tridentinski sabor je poradio na tome da se spriječe zloupotrebe oprosta i da se modernizira podjeljivanje oprosta. Nakon sabora, papa Pijo V. je 1567. godine ukinuo sve oproste vezane za milostinju. Radi se o disciplinarnoj stvari koja je jako važna da se dokrajče zloporabe.
Od Tridentinskog sabora do apostolske konstitucije ID pape Pavla VI, razvijala se samo praksa i disciplina oprosta. Do konstitucije ID brojenje dana u oprostu simbolički je prisjećalo na povezanost s drevnom praksom ublažavanja stvarne pokore za grijehe. U praksi u naše vrijeme ovo je brojenje dana zamijenjeno općim izrazom djelomičnog ili parcijalnog oprosta jer tako više odgovara duhu vremena ali i činjenici da je pokora ili zadovoljština zadana u sakramentu pomirenja općenito vrlo lagana, čak i za teške grijehe (pa nema pet ili četrdeset dana tijekom kojih bi se trebala izvršavati pokora). U našem se vremenu zadobivanje oprosta može percipirati ne kao ublažavanje pokore, nego suprotno – kao pokornički čin koji je ponekad teži i zahtjevniji i od onog koji je zadan u ispovijedi.
K tome, u jednom dokumentu s kraja XX. stoljeća, papa Ivan Pavao II. potiče ispovjednike da pokornicima kao sakramentalnu pokoru dodijele oprosna djela.20