Povijesni razvoj oprosta
U ovom drugom dijelu članka slijedit ćemo povijesni razvoj oprosta od vremena prve Crkve pa do gore iznesenog dokumenta pape Pavla VI. U njegovoj apostolskoj konstituciji nalazimo presažeto iznijete neke elemente ili momente povijesnog razvoja pojma i prakse oprosta u katoličkoj crkvi, a za potrebe dogmatske analize bule pape Pija II. oštarskom svetištu, potreban nam je detaljan povijesni pregled razvoja oprosta, kao i teološko poimanje oprosta u vremenu kad je bula nastala (sredinom XV. stoljeća).
Od početaka Crkve do pape Grgura I.
U ovom dijelu našega članka oslanjat ćemo se uglavnom na knjigu Wilhelma Tauwinkla: «Teološka rasprava o oprostima od II. vatikanskog koncila do danas». Nakon prvog poglavlja posvećenog Pretpostavkama oprosta u biblijskoj objavi, autor u slijedećem poglavlju donosi Kratku povijest oprosta i otpočinje ovako:
Obično se drži da se podrijetlo i razvoj oprosta veže uz povijesni pojavak pokore i nekih s njom povezanih elemenata. Ti se elementi ponekad smatraju dijelom povijesti oprosta. No, ovaj pristup ima i svojih opasnosti jer se može upasti u zamku da se oprost promatra kao jednostavni razvoj ovih elemenata… Mi radije smatramo da su elementi pretpovijesti oprosta doprinijeli u prvom redu progresivnom shvaćanju da Crkva ima vlast podjeljivati oproste.14
Povijest koju autor predstavlja tiče se oprosta definiranog na način koji nalazimo kod pape Pavla VI. i koji se nije bitno mijenjao od XIV. stoljeća do danas. «Već u prvim stoljećima biskupi skraćivahu kanonsku kaznu, anticipirajući pomirenje ili kaznu prilagođavahu mogućnostima i duševnom raspoloženju pokornika».15 Prvi i najvažniji primjeri ove prakse su slučajevi lapsa (posrnulih) tijekom progona kršćana. Libellatici i sacrificati (oni koji su žrtvovali poganskim božanstvima) bili su mnogobrojni, a kad je prošao progon, inzistirali su da ih se ponovno primi u crkveno zajedništvo. Sabor u Kartagi 251. zaključio je da se liballatici mogu brže pomiriti s Crkvom. Koncili u Anciri i Nicei ponovno su ustvrdili da biskup može odrediti ublaženje pokore i ubrzati pomirenje prosuđujući različite slučajeve prema okolnostima, životu penitenta prije grijeha i slično.
No, mjere o kojima je ovdje riječ nisu se primjenjivale samo na lapse, nego i na druge grijehe kao što je preljub, na primjer. Razni Crkveni oci, među kojima i Bazilije i Grgur Nisenski, podvlače ozdravljajuću ulogu pokore što omogućuje njeno skraćenje kad duhovno stanje pokornika to pokazuje kao moguće.
Anticipirano pomirenje pokornika na počecima kršćanstva postizalo se putem zagovora što su ga iz zatvora u kojem su iščekivali mučeništvo slali ispovjedaoci (confessores). Kršćani koji su bili uhićeni radi ispovijedanja vjere te su bili osuđeni na zatvor ili pogubljenje mogli su preporučivati biskupu blagost prema grešnicima. To bi se moglo smatrati prvim primjerom oprosta u striktnom smislu te riječi jer je biskup, temeljem zasluga mučenika i ispovjedalaca i pretpostavljajući uspjeh njihova zagovora pred Bogom, otpuštao pokornicima kaznu pred Bogom zbog grijeha te je ujedno podjeljivao i pomirenje s Crkvom. «Važno je uočiti da zagovor mučenika ne doprinosi automatski skraćenju pokore. I u Rimu i u Kartagi se inzistira na činjenici da biskupu pripada prosuđivati prema situaciji».16
Razvojem tarifirane pokore (VII-XI. st) događa se premještanje pomirenja neposredno nakon ispovijedi, a prije izvršenja pokorničkog djela. Na taj način postaje jasnija razlika između krivnje i kazne za grijeh. Budući da imamo anticipirano pomirenje, pokora koja se imala izvršiti ne vidi se više u službi otpuštenja grijeha nego u vidu otpuštenja vremenite kazne za grijeh uz obvezu da se zadovoljština izvrši pred Bogom. Ovom sustavu pokorničkih tarifa dodaju se sistemi ekvivalencija i komutacija. Tako je ispovjednik mogao zamijeniti tjelesno trapljenje dobrim djelima kao što su milostinja ili hodočašća. Mogla se i duga pokora zamijeniti kraćom, ali težom.
Ti «otkupi» (redempcije) su bili, dakle, razna djela koja su zamjenjivala kanonsku pokoru, prema rasporedbi ispovjednika. «Redempcije ili otkupi pokore su bliže današnjim oprostima: dolaze nakon pomirenja [sakramentalnog odrješenja] i ne sastoje se od izuzeća od pokore, nego od zamjene, uzimajući oblik otkupa. No, razlikuju se od oprosta jer pretpostavljaju posebni svećenikov zahvat u svakom pojedinom slučaju, kao i određivanje posebnih uvjeta za pojedine slučajeve».17
Od vremena pape Grgura I. pojavljuju se tako zvane absolucije ili prevedimo razrješenja da ih razlikujemo od sakramentalnog odrješenja, a te absolucije su išle u smjeru otpuštanja grijeha od strane osoba koje su imale apostolsku vlast otpuštanja. No, od X. stoljeća otpočinje običaj da se razrješenja ili absolucije podjeljuju svim vjernicima bez razlike u nekim svečanim prigodama. Smatrane su korisnima za otpuštanje kazni koje su ostale za istrpjeti pred božanskom pravdom, a k tome obnavljahu ili nastavljahu učinak pomirenja kojeg je podjeljivao ispovjednik. Te bismo absolucije danas najlakše strpali u kategoriju posebih blagoslova koje potpomažu postizanje spasenja.
Povijest oprosta nakon pape Grgura I.
Počevši od XI. stoljeća postaju češće zamjene jednog dijela pokore koja slijedi sakramentalnu ispovijed i to dobrim djelima kao što su milostinja za gradnju crkava ili važnih društvenih objekata (mostova, bolnica i sl), ili dobrim djelima u naravi, tj. fizičkim radom na izgradnji dotičnih objekata. Pri tome je važno razumjeti tadašnju egzegezu biblijskog mjesta Post 3,17.19a: «A čovjeku [Bog] reče: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! … U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš». Rad kojega čovjek obavlja nakon istočnog grijeha je kazna za grijeh i taj rad je uvijek trudan, mučan, težak, ima konotaciju kazne, muke, patnje, boli, težine, zahtjevnosti i slično. Kako je novac u razdoblju srednjeg vijeka kojeg ovdje promatramo već bio jasna mjera ljudskog rada i njegova zamjena, novac koji je radom zarađen ili stečen bio je i mjera ljudske muke, patnje, trpljenja i truda koji su povezani s dotičnim radom. Novac se mogao dati kao milostinja pa se kao milostinja u stvari davao ljudski rad tj. muka, napor, trud i trpljenje povezani s tim radom. Nadalje, kako je rad općenito držan kaznom, tako je i milostinja utjelovljivala neku vrstu kazne, te je na taj način mogla biti «otkupljena». O milostinji, kao hvalevrijednom i moralno zaslužnom djelu govori već i Sveto pismo u Tob 4,10.11: «Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega.» kao i Tob 12,9: «Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost napunit će se života».