OŠTARIJE – CRKVA BLAŽENE DJEVICE MARIJE OD ČUDESA
Crkva u Oštarijama (nekada zvanim Otok ili Otočec), na posjedu krčkih knezova Frankopana, neosporno je najveća sakralna građevina Krbavske biskupije u srednjem vijeku, a posvećena je Čudesnoj Gospi od Otoka (“ecclesia BMV de Miraculis”). Od te srednjovjekovne crkve samo je svetište ostalo pod krovom i u funkciji, a veliki brod postao je – dvorište.
Prvi dani crkve u Oštarijama
Oštarska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa u srednjem je vijeku svakako bila jedno od poznatijih Gospinih svetišta na tlu Hrvatske. Nalazi se na brežuljku iznad rijeke Mrežnice. Ta se lokacija tada zvala Otočec, neki misle, zbog otočića usred rijeke Mrežnice, stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta. U doba pisanja Modruškog urbara objavljenog godine 1486. nije još bilo zabilježeno ime Oštarije. Modruški urbar je prvi dokument u kojem su zabilježena 32 naselja na području Modruškoga feuda, među njima i naselje Otočec.
Godine 1450. ili 1451., dakle, tridesetak godina prije objavljivanja Modruškoga urbara, knez Martin dao je sagraditi veliku crkvu na brežuljku kod Otočeca, a dovršio ju je njegov brat Stjepan II. Frankopan. Njemu je bilo stalo da se započeta gradnja crkve što prije dovrši. Stjepan je u to vrijeme bio značajna osoba u životu Hrvatske, Austrije i Ugarske, pa mu je takav društveni položaj omogućio da 1460., zajedno s krbavskim biskupom Franjom Stipkovićem (Modrušaninom), u poslanstvu u Mantovi uspije kod pape ishoditi premještaj Krbavske biskupije u Modruš. On je također zaslužan za dovođnje austrijskih graditelja radi izgradnje i ubrzanja dovršenja crkve u Oštarijama. Zahvaljujući njima svod broda te crkve veoma je sličan gradskoj kapeli Sv. Jurja u Bečkome Novom Mjestu, čiju je gradnju vodio Petar Pusika od 1440. do 1460. na traženje austrijskog kralja Friedricha III. za njegovu novu prijestolnicu.
Počeci prošteništa BDM u Oštarijama
Hodočasnička mjesta, prošteništa, nastajala su i razvijala se na različite načine i često su imala izuzetna obilježja. U jednima su vjernici na čudesan način bili uslišeni. Druga su bila od službene crkve, pape, rimskih ureda ili biskupa obdarena oprostima i tako privlačila hodočasnike i stekla opću popularnost.
Dakle, stvarala se tradicija po kojoj su se vjernici okupljali i nalazili utjehu i milost, a papa bi za tu milosnu pojavu opskrbio svetište posebnim oprostima.
Zanimljivo je da su Oštarije od prvih početaka, tj. prvih pisanih vijesti, bile na glasu kao mjesto čudesnih uslišanja. Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je, preko krbavskog biskupa Franje Modrušanina, ishodio da tadašnji papa Pio II. svojom bulom izdanom u Sieni 1459. da oštarskom svetištu neke posebne povlastice. U toj buli, izdanoj na latinskom jeziku, spominje se “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis”ili prevedeno na hrvatski “Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa”. Ovaj je naslov crkva dobila po brojnim uslišenim molitvama i čudesima, koja su se tu događala. Time je ona postala zavjetno mjesto širega katoličkog područja.
U buli stoji:
Bula pape Pio II. “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis”
“Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od Čudesa, blizu mjesta Modruša u krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koje Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice i Majke. Tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve one koji je u određene dane posjete. A mi, potaknuti molbama našeg brata Franje, biskupa krbavskoga, i ljubljenog sina plemenitog Stjepana Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti i spremnije joj pruže darežljivu ruku kada uvide da su time više ojačani plodovima nebeske milosti, (…) sa svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakog mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navještenja, Rođenja, Uznesenja i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, za sada i za sve vjekove – svima koji posjete tu crkvu, iskreno se pokaju i ispovjede te pruže darežljivu ruku za obnovu iuzdržavanje iste crkve.
Dano u Sieni 30. ožujka 1459., prve godine našeg pontifikata.“
Prema sačuvanoj tradiciji, već nekoliko godina nakon njezine izgradnje, točnije godine 1460., bježeći iz Krbave pred Turcima, u oštarsku se crkvu na kraće vrijeme sklonio kler i kaptol krbavski, sve dok se tadašnji biskup Franjo Modrušanin nije nastanio u gradu Modrušu.